|
|
Toliko sam sanjao o tebi, da gubiš svoju realnost. I da li je još uvek čas da dostignem to živo telo i poljubim na tim usnama rađanje glasa, što mi je tako drag? Toliko sam sanjao o tebi, da se moje ruke, naviknute da grle tvoju senu, spoje na mojim grudima, ne bi li možda osetile obrise tvoga tela, i da sam pred stvarnom pojavom onoga, što me tako muči i upravlja sa mnom već danima i godinama, postao bez sumnje sena. O, osećanja, neodlučnosti! Toliko sam sanjao o tebi, da je bez sumnje prošlo već vreme moga buđenja. I ja sada spavam stojeći s telom izloženim svim pojavama ljubavi i života, i da bih tebi, o jedina, koja i danas za mene još uvek nešto značiš, mogao teže dodirnuti čelo i usne, nego bilo koje usne i bilo koje čelo. Toliko sam sanjao o tebi, toliko hodao, govorio i spavao sa tvojom senom, da mi sad više ništa ne preosta, a možda i zato, da postanem prikaza među tim prikazama i sena sto puta više nego sena, koja se šeta i šetaće se radosno po sunčanom satu tvog života
|