Naslov bloga: hm
Znaš mene, brinem i zbog manjih stvari,a kako neću brinuti šta ćeš sanjati.Nije mala stvar, snovi su to.Zapamtiš slike, pa izgledakao da se stvarno dogodilo.Pretrnem kad samo pomislimda bi mogla sanjati da odlazim sa drugom.Ja to ne bih ni u snu, al’ snovi su to.Već te vidim kako idućeg jutradigneš taj pegavi nosićnebu pod oblake i sve nekud žuriši sve ti nešto nisam važani kažeš da bih se samo mazio (što je tačno),a ima toliko važnijih stvari od toga (Kojih?).Pitam se šta ti je (tebe ne smem),sve mislim možda sam nešto zgrešio,pa se umiljavam preslađenim rečima,al’ badava, kad sam kriv, a nisam.Samo da se čovek nervira sa tobom.Ne jede se za večeru sarma.Ode krv u želudac, srce odbije da radi za glavu,poblesaviš, manje, ili više, pa sanjaš koješta.Što se ne ugledaš na mene i ne sanjaš sebe?Nažuljam prste na gitari,vežbam da ti se udvaram,kad budeš želela da me slušaš,a žulja me srce, jer strepimda ćeš mi saopštiti da sam ti dosadio.Kako i ne bih, kad te neprestano volim?Kad prođe neko vreme, pitaš šta ima novo,kao, nije ti ništa, kao ćaskamo, a komadić oblakajoš uvek se beli na pegavom slatkišu.Pa, ništa, volim te, kažem.Zakolutaš okicama, kao, dosadan sam,a milo ti, samo se duriš,jer nije svejedno kad sanjašda odlazi neko tvoj.Približim se da ti usnama sklonim oblačić,a ti se, kao, baš tada setiš, onako usput,da kažeš kroz smeh šta si sanjala,a ja u zemlju da propadnem,jer znam da ne bih ni u snu…E, zato treba stalno da se mazimo,da nemaš vremena da sanjaš gluposti.